Ko je ugasio svijetlo?

Da je Crna Gora doista zemlja čuda, pokazuje i Izjava za javnost Mila Perovića, lokalnog podgoričkog siledžije i šoviniste, koji po nalogu svog starijeg brata i medijskog batinaša, Miodraga Perovića, godinama presrijeće novinare, urednike, političare… kako bi im, uz upozorenje da mu ne spominju brata, uvredama, psovkama i prijetnjama ućerao strah u kosti. Dakle, taj i takav Miškov Brat, zbog kojeg crnogorski intelektualci i drugi kritičari „nezavisnih medija“, kada ga ugledaju prelaze na drugu stranu ulice, daje, poput kakve uvažene javne ličnosti Izjavu za javnost. I to punu besprizornih laži i podvala.

Nije teško zaključiti da je pomenutu Izjavu napisao naručilac napada na Šekija Radončića – Miško Perović, pater familias medijske mafije u Crnoj Gori.

Šovinističke uvrede, jezik mržnje i prijetnje smrću njegovog brata („Ti si Turčin, što ćeš ođe, idi u Bosnu“, „Ti da pišeš protiv moga brata i familije, Turčine“, „Siđi dolje da te polomim…“), Don Mikeli, u saopštenju, kvalifikuje kao „komične izmišljotine.“

Iako su „te izmišljotine“ izrečene pred brojnim svjedocima u Delti, među kojima je bila i moja supruga Elvira, a čitav taj šovinistički pir, dizanje i mahanje ruku, skidanje jakne i zalijetanje Miškovog Brata snimljen sigurnosnim kamerama. A video snimak predat Tužilaštvu i Sudu.

Kako bih prenio djelić atmosfere iz Delte, citiraću dio Elvirinog svjedočenja:

„Ovdje smo rođeni moj suprug i ja, i naši očevi i svi naši preci. Ovo je naša zemlja. I onda se nađe neka osoba, koja vas usred Delte, neopisivom galamom i vikanjem, od kojeg je odjekivao tržni centar, pred desetinama ljudi proziva da ste Turci i da ne možete da živite u Crnoj Gori…

Ipak, najviše žalim njegovu djevojčicu od nekih deset godina, koju je držao za ruku dok je prijetio, zalijetao se i urlikao. Pošto sam stomatolog i dugo godina sam radila sa djecom, znam da prepoznam strah u njihovim očima. I nikada neću zaboraviti unezvereni pogled tog djeteta. Bilo je samo pitanje trenutka kada će se srušiti od straha, dok je njen otac vukući je prema nama urlikao, pokazujući prstom na Šekija: ‘On ti misli zlo. Ovo je tvoj neprijatelj…’

Pitam se u kakvom moralnom i mentalnom stanju može biti osoba koja izvodi ovakav fašistički čin pred svojim djetetom. Ovdje bi, pored Suda, trebalo da reaguju i socijalne službe.“

Umjesto da se braća Perović zastide što u današnje vrijeme, u antifašističkoj Crnoj Gori, kače ljudima žute trake, oni, tražeći alibi, izmišljaju planetarnu laž zbog koje je navodno Miškov Brat nasrnuo na Šekija:

„On je u tekstu objavljenom u ,Pobjedi’ i ‘Dnevnim novinama’, prije tri-četiri mjeseca, napisao da će prebrojati rebra mom bratu, kojem neće pomoći ni ako bude tu prisutan njegov brat (Milo)“, kategorični su.

Čime su, zapetljani u sopstevim lažima, priznali da se radi o klasičnom napadu na novinara. I to – zbog nepostojećeg teksta.

Dakle, pošto takav tekst Šeki Radončić nikada nije napisao, jer da jeste, po ustaljenoj šemi crnogorskih novinarskih svetih krava, već bi se nadigla sva svjetska javnost, a evropski komesari nagrnuli u Podgoricu, braća Minhauzeni su u velikom problemu: na sljedećem ročištu moraju priložiti sudiji Kovačević taj nepostojeći tekst na koji se pozivaju. Ako to ne učine, onda će dobiti sudsku potvrdu da svoje laži koriste kako bi i fizički nasrnuli na svoje kritičare. Što je kažnjivo, đe ima suda i pravde.

Pošto u pomenutoji izjavi Miško Kesedžija i Milo Siledžija, tvrde: „reskirali smo čak i svoje živote da bismo zaštitili naše nacionalne manjine“, red je navesti nekoliko primjera kako to u toj krvavoj borbi jedva preteče Miško Perović.

Valja podsjetiti:

a) toliko je Don Mikeli „ginuo za muslimane“ da su „Majke Srebrenice“ i porodice deportovanih Bošnjaka, najavile podizanje krivične prijave protiv njega i „Monitora“ zbog njihovog veličanja učesnika ratnog zločina – Slobodana Pejovića.

b) Miškov „Monitor“ objavio je afirmativni feljton o koljaču Pavlu Đurišiću

c) Miško, Željko, Milka, urednici i novinari „Monitora“ i „Vijesti“ su ispred Skupštine Crne Gore „zaigrali“ u kolu vojvode Andrije Mandića i bili medijski sponzori državnog udara.

d) da ne nabrajam dalje navest ću kako je Miška Kamikazu, laserskom preciznošću opisao Milo Đukanović:

„Vođen onim što je neutoljiva želja za vlašću i neutoljiva želja za novcem, on sada više nije jednoipoprocentni Miško, nego stoprocentni četnik“.

Tokom gotovo desetogodišnje hajke na Šekija Radončića, Don Mikeli mu je u „Vijestima“ iskopao grob i sahranio ga, Željko Rubljov mu napisao čitulju, a na „portalu Vijesti“ objevljen je i sljedeći komentar: “Mislim da mudžahedinu Šemsudinu treba zabraniti da kroči u Crnu Goru a kamoli da piše“.

Što veoma korespondira sa ponašanjem i vokabularom Miškovog Brata u Delti.

Da je Don Mikeli otvorio sezonu lova na glavu Šekija Radončića, pored pomenutog napada, govore i statusi njihovih saboraca na Fejsbuku. Tako je Jelena Pejović, kćerka Slobodana Pejovića, postavila status sa tekstom iz CDM-a, (naslov: „Napadnut Šeki Radončić u Podgorici“), i komentarom: „I ja bih ga voljela negdje sresti“. A tvorac iskonstruisane duvanske afere Ratko Knežević dodao:„I ja.“ Potom je, na pitanje izvjesne Olge Pejović „Jel to Smradončić konačno dobio batine“, Jelena obećala: „Ne još, ali hoće“. A izvjesni Miličić napisao „Neka ga otresu kao murvu“.

Sve ovo govori da je u medijskoj mafiji nastala panika zbog mog stalnog boravka u Podgorici i da su vlasnici „Vijesti“ izgubili živce, pa su umjesto svojih novinara-vojnika, koji su izginuli u ratu protiv Šekija, bratski angažovali Mila Siledžiju i junake sa Fejsbuka.

Ipak, Šeki Radončić javno obećava da neće više prijaviti policiji bilo kakav napad na sebe. To nema nikakvog smisla u ovakvoj situaciji, kada tužioci i sudije krivično djelo napada na novinara, krivično djelo govora mržnje i krivično djelo prijetnje po život, kvalifikuju kao najobičniji prekršaj.

Što govori i o dvostrukim aršinima u crnogorskom pravosuđu kada su u pitanju napadi na novinare. Na one pod kišobranom medijske mafije i „ostale“.

Ali će se Šeki braniti na tradicionalni način. Samodbrana, koju je decenijama trenirao, dozvoljena je, dakako, po svim zakonima.

Neću se, naravno, ovom prilikom baviti junačinom sa fejsbuka, kojeg je pretukla rođena žena, (ruke joj se i noga pozlatile), a on je prijavio zagrebačkoj policiji za nasilje u porodici.

Željku Rubljovu, Mišku Kesedžiji, Milu Siledžiji i svima koje oni planiraju natociljati na mene dobronamjerno poručujem da to ne čine. Jer će kod Šekija proći baš kao što je prije nekoliko godina Miškov Brat prošao kod podgoričkog funkcionera DPS-a.

Koji mu je, na njegove uvrede, tako snažno replicirao šakom, da je nakon dvadesetak minuta provedenih u carstvu snova, Milo Siledžija upitao prisutne: ko je ugasio svijetlo?