Kad profesor (ne)drži čas

Univerzitetski profesor Zdravko Krivokapić i, što bi se reklo – ako ima Boga i pravde – budući crnogorski premijer, održao je veliki školski čas u tek „oslobođenoj Budvi“.

Krivokapić je, da podsjetim, sa svojom bratijom horski zapojao rodoljubivu pjesmu „Tamo daleko, daleko od mora/ tamo je selo moje, tamo je Srbija…“, potom je pobjednički podigao čašu i izdao komandu: „Mi ne treba da slavimo 9. maj (Dan pobjede na fašizmom p.a.) nego 23. i 24. septembar, jer se tada desila nova pobjeda“.

Skromni profesor je, kad je govorio o novoj pobjedi, mislio na dan kada je Dritan Abazović u Skupštini Crne Gore ponosno predložio za mandatara crnogorske Vlade – Zdravka Krivokapića. Ali i na dan kasnije kad je njegov blizak prijatelj Bato Carević zasjeo u fotelju predsjednika opštine Budva.

Kakav apsurd! U tek „oslobođenoj Crnoj Gori“, veliki Amfilohijev vjernik i moralna vertikala Vijesti, profesor Zdravko Krivokapić, opijen Carevićevom pobjedom, velikosrpskim nacionalizmom i ljutom čačanskom šljivovicom traži da se, u ime pomirenja, u Crnoj Gori – ukine Dan pobjede nad fašizmom.

Kojeg obilježavaju sve demokratske države svijeta kako bi odale počast svim žrtvama fašizma. Radi se o 70 miliona ljudi, koje su pobili fašisti i kvislinzi, računajući i četnike Čiča Draže, ispod čijih se slika i brade šepure profesor Zdravko i Đedo Amfilohije.

Doista je velika šteta što se profesor Krivokapić, dok je Careviću i družini držao čas iz istorije u Budvi, nije sjetio Kragujevca i Šumarica gdje su fašisti strijeljali 7.000 civila, među njima 300 učenika i djece starosti od 8 do 15 godina.

I profesora Miloja Pavlovića, direktora Muške gimnazije u Kragujevcu, kojem su njemački fašisti htjeli da poštede život, jer je odlično govorio njemački. Ali je čuveni profesor između fašizma i antifašizma, života i časti, napravio svoj izbor: stao je ispred svojih učenika i rekao: “Pucajte, ja i sada držim čas!

Nakon komande njemačkog oficira „pali“, tog hladnog 21. oktobra 1941. godine odjeknuli rafali i nadjačali plač, jauke, smrtne ropce i posljednje izdisaje učenika u Šumaricama.

Što je potaklo Desanku Maksimović da napiše „Krvavu bajku“ i nezaboravne stihove:

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu.

Iste su godine

svi bili rođeni,

isto su im tekli školski dani,

na iste svečanosti

zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani

i svi umrli u istom danu.

/…./

Izvinjavam se ako ću povrijediti nečija osjećanja, ali u svakoj normalnoj državi, onoga ko se zalaže za ukidanje Dana pobjede nad fašizmom, pogotovu kada je riječ o budućem mandataru vlade, ekspresno bi poslali na – posmatranje.

A majčica Rusija pravo u Sibir, gdje bi profesor morao svakoga dana da sluša predavanja o zločinima fašista. Koji su ubili više od 20 miliona Rusa.U Izraelu bi, pod uslovom da tako nešto uopšte može da se desi, mandatar sa takvom ideološkom i političkom platformom dobio – dugogodišnju robiju, zbog nipodaštavanja holokausta.

Identična situacija bi se vjerovatno dogodila u Poljskoj (5,5 miliona ubijenih), Rumuniji (800.000), Mađarskoj (580.000), Francuskoj (560.000), SAD (416.00), Velikoj Britaniji (450.000), Češkoj i Slovačkoj (325.000), Holandiji (300.000)…

Suma sumarum: citirani prijedlog budućeg mandatara Krivokapića, iza kojeg, kao „velikog vjernika i intelektualca“ stoji anticrnogorska SPC i zloćudni koncern Vijesti, odnosno, personalno gledano, mutirana moračka dvoglava koaliciona aždaja -Amfilohije Perović i Miško Radović, (da, dobro ste pročitali), ukazuje na to kakva nas svijetla budućnost čeka u „tek oslobođenoj Crnoj Gori“.

Mada, ko zna, kada je pominjao 23. i 24. septembar, moguće da je bogobojažljivi profesor Krivokapić imao i neke druge stvari na umu. Recimo, da se tako oživi sjećanje na 23. septembar 1987. godine kada je počela Osma sjednica Saveza komunista Srbije na kojoj je vožd u nastajanju, slavoljubivi i beskrupoulozni Slobodan Milošević, smakao sa vlasti svog kuma Ivana Stambolića, umjerenog, racionalnog politačara, otvarajući tako vrata za krvavi rat na ovim prostorima.

Ili je budući mandatar crnogorke vlade, koji za sebe kaže da mnogo čita, htio posredno da oda počast još jednom bitnom datumu – 24. septembru 1986. kada su Večernje novosti iz velikosrpskog budžaka izvadile i na svjetlo dana objavile Nacrt Memoranduma SANU, imperijalnog projekta koji će kasnije dovesti do uništenja Jugoslavije i poništenja života stotina hiljada ljudi.

Zanimljiva istorijska podudarnost, neko će reći sjučajnost, ta dva datuma – 23. i 24. septembrom. U Srbiji nakon Memoranduma SANU i pobjede Miloševića ideologija Ilije Garašanina postala zvanična a četnici proglašeni antifašistima. Ovdje, 23, 24 godine godine kasnije, kandidat za mandatara uz veljesrpske pjesme slavi pobjedu, tvrdi da četnički terorista Kavaja bio simbol otpora (!) i još želi da ukine Dan pobjede protiv fašizma.

Da, baš kakva slučajnost!