Srećna Nova ’48

Kada sam 1993. godine objavio tekst sa identičnim naslovom razobličavajući tako policijsku torturu nad liderima SDA, tokom koje su ih isljednici tadašnjeg šefa SDB-a Boška Bojovića i šefa javne policije Miće Markovića, sadistički mučili i vezali kao pse za radijatore, ni u snu mi nije bilo da ću sličnim povodom trideset godina kasnije pisati tekst sa istim naslovom.

Povod: DPS je obznanio da je  nekadašnji direktor Uprave policije Crne Gore, „teško oboljeli i pritvoreni Veselin Veljović, od prvog dana lišenja slobode izložen nehumanom postupanju“, koje je, vjerovali ili ne, „uključivalo višenedjeljno vezivanje lisicama za krevet u Kliničkom centru Crne Gore“.

Crnogorski Gvantanamo

Podsjećajući da se sa takvim postupanjem krši pretpostavka nevinosti Veselina Veljovića, te da mu se pokušava presuditi prije sudskog procesa, DPS apeluje na „nadležne državne organe da Veljovića zaštite od progona i zaustave nehuman odnos i tretman koji pojedinci iz sistema, vođeni ličnom mržnjom a zloupotrebljavajući položaj, imaju prema njemu.”

No, niko od prozvanih se nije oglasio. Čak ni tužilaštvo. Čiji bi se tužioci, nakon ovakvog saopštenja najjače opozicione partije, morali uključiti u svoj posao i procesuirati ljude koji brutalno zloupotrebljavaju svoj položaj. Ili da, ako to nije tačno, privedu pravdi nekoga iz DPS-a zbog uznemiravanja javnosti.

DPS, takođe, apeluje da se teško oboljelom Veljoviću ukine pritvor i da mu se omogući da se brani sa slobode, te smatra da ovakvo postupanje zaslužuje reakciju javnosti prije svega sa aspekta zaštite njegovih osnovnih ljudskih prava i sloboda”.

Naravno, izostala je i reakcija javnosti. Crna Gora, da se ne lažemo, gotovo da nema pravog javnog mnjenja, koje bi ustalo i reagovalo na ovakvo ili slično djelovanje političke policije i pravosudnih organa.

Da ne bi bilo zabune, ili pogrešnog tumačenja: autor ovog teksta se sa Veselinom Veljovićem sreo dva puta u životu. I samo pozdravio sa „dobar dan“.

I pored toga što je Veljović u režimskim Vijestima od 22. februara 2007, optužio Šekija Radončića da su njegovi kritički tekstovi o radu crnogorske policije „orkestrirani“, „cinični“, „tendenciozni i zlonamjerni“; da je „neupućeni moralni čistunac“ i da „frontalno suprotstavlja bezmalo čitavu policiju svim nacijama koje žive u Crnoj Gori“. Uz javnu prijetnju da će Šeki morati „promijeniti zanimanje i zvanje“!

Kao što pretpostavljate, nijesam ostao dužan Veljoviću u svom argumentovanom odgovoru. No, to je sada beznačajno. Bitno je da nisam promijenio zanimanje i zvanje, da se i dalje zalažem za depolitizovano i profesionalno sudstvo i policiju, te da se borim protiv policijske torture i revanšističkog vezanja ljudi za gvozdene krevete. I crnogorskog Gvantanama.

Kada smo već kod Vijesti, važno je istaći da u Crnoj Gori javno mnjenje kreira upravo moralna milicija tog režimskog koncerna, gotovo svakodnevno kršeći presumpciju nevinosti u svojoj dnevnoj novini, na portalu i televiziji.

Kao što znamo, u tim za crnogorske prilike veoma moćnim medijima, uporno se targetiraju politički neistomišljenici ili njima bliski ljudi. Etiketirani ljudi se osuđuju prije svakog suđenja i uskraćuju za pošteni sudski postupak i institut jemstva, odnosno mogućnost da se brane sa slobode.

U konkretnom slučaju to izgleda ovako: Veljovićeva porodica je ponudila jemstvo od 928.000 eura, kako bi se branio sa slobode. No, strah od medijske lomače i nove vlasti učinili su svoje: sudije Višeg suda u Podgorici odbacile su to jemstvo. Što je, u konačnici, dovelo do nehumanog i nečovječnog ponašanja prema Veljoviću i njegovom višenedjeljnom vezivanju za bolničke krevete.

Psihologija rulje

A kako to izgleda u uređenim državama pokazuje najsvježiji primjer svjetskog prvaka u biciklizmu Rohana Denisa. Svjetski mediji su, prije nekoliko dana, objavili da je svijet biciklizma šokirala vijest da je supruga dvostrukog svjetskog prvaka Rohana Denisa pronađena mrtva pored puta.

Ubrzo je uslijedila nova informacija: istraga je pokazala da je 33-godišnji Denis ubio svoju suprugu, tako što je dan uoči Nove godine pregazio kombijem.

Melisa Hoskins nije bila samo udarena automobilom i pregažena, već je, kako se ispostavilo, vučena nekoliko metara porodičnim kamionetom. Pregledom vozila i uzetim otiscima prstiju pokazalo se da se nesretna žena držala za haubu automobila pokušavajući da se spasi.

Nakon tog događaja teško povrijeđena Melisa je ostavljena pored puta. Kasnije je u bolnici preminula od zadobijenih povreda.

Australski mediji su prenijeli i kako je Denis pušten uz kauciju, te da će se u martu pojaviti pred sudom u Adelaideu.

Zamislite, poštovani čitaoci, da se ovako nešto desilo u freško oslobođenoj Crnoj Gori!? Kako bi koncern Vijesti razapeo konjma na repove Rohana Denisa i sudije koji bi mu dozvolili da se, uz datu kauciju, brani sa slobode. Kakva crna jemstva i bakrači!?

Od pravdoljubivih vapaja iskompromitovanih vlasnika i neprofesionalnih crnogorskih novinara tresla bi se sva Crna Gora, strane ambasade i čitava vaseljena.  

Dileme nema: Rohan Denis ne bi gledao ni sunca ni mjeseca da mu se kojim slučajem vodi postupak u Crnoj Gori. Sve i kada bi odluku o prihvatanju njegovog jemstva da se brani sa slobode donijela najveća crnogorska sudska instanca – Ustavni sud. Kao, recimo, u slučaju Petra Lazovića. Za koga je ponuđeno rekordno jemstvo u istoriji crnogorskog pravosuđa od 7,6 miliona eura.

Bolje ne bi prošle ni desetine, možda i stotine ljudi kojima je to pravo u Crnoj Gori uskraćeno. A vjerovatno se radi o desetinama miliona eura ukupno ponuđenog jemstva. Što je i za Australiju ogromna cifra.

To, nažalost, govori da su u današnjoj Crnoj Gori iznad zakona i presuda Ustavnog suda pojedini političari , tužioci, sudije, policajci…  odnosno tzv. politička policija.

Baš kao i u vrijeme prijekih sudova i zloglasnog Informbiroa.

Vrijeme kožnih mantila    

A da se vrijeme kožnih mantila vratilo u Crnu Goru, i da je policija postala „bog i batina“ u našoj deželi, slikovito govori i činjenica da specijalne jedinice upadaju i pretresaju poslovne prostore uglednih firmi, stanove, garaže, mokre čvorove… Bez obavezne naredbe sudija za istrage i obaveznog prisustva svjedoka. Što se u Crnoj Gori činilo samo u vrijeme Golog Otoka.

I to sve na osnovu lažnih dojava o postavljenim bombama, koje po informacijama obaviještenih izvora šalju tzv.„prljavi policajci“. Ili ljudi bliski njima. Da su takve informacije realne govori i činjenica da policija pokazuje totalnu neefikasnost u otkrivanju autora fingiranih lažnih dojava. Sa druge strane, kada je riječ o lažnim dojavama o postavljenim bombama u školama, policija, gle čuda, pokazuje dobre rezultate.

Po opisanom scenariju su, podsjetimo se, tražeći nepostojeće postavljene bombe, organizovani i fingirani pretresi poslovnih prostora Bemaksa i Hotela Podgorice. Javnost se, zahvaljujući video snimcima postavljenim na društvenim mrežama, mogla uvjeriti kako izleda upad Protivterorističe jedinice tokom tih pretresa. I u bahato ponašanje njenih pripadnika.

Uoči Nove godine uslijedilo je i pretresanje sa informbirovskim šmekom, objekta koji je gradio Bemax u Tološima. Gdje su pretresane garaže koje koristi Petar Lazović. Od deset sati uveče do pet sati ujutru. Što govori o pokušaju psiholoških icrpljivanja i šikaniranja.

Da zlo bude gore, a to se vidi na snimcima nadzornih kamera, policajci su, umjesto da izvrše evakuaciju stanara, tražili postavljene bombe, vjerovali ili ne, u prisustvu žena i male djece. Čime su direktno ugrozili njihove živote. Da je bilo bombe. Ali nije.

Što jasno ukazuje na to da su i policajci veoma dobro znali da se radi o lažnoj prijavi i montiranom pretresu. I drastičnom kršenju zakona onih koji bi trebali da ga poštuju: policajaca, tužilaca i istražnih sudija.

Advokatica Maja Zeković, koja je prisustvala pretresu, u svom podnesku sa primjedbama upućenom sudiji za istragu, eksplicitno ističe da je policija na osnovu lažne prijave, a pod krinkom traženja nepostojeće bombe izvršila nezakoniti pretres garaža u vlasništvu Petra Lazovića. I to bez naredbe sudije za istrage. Uz to, nezakonito je oduzela i predmete pronađene u garaži, bez izdavanja ikakvih potvrda o oduzimanju taksativno navedenih predmeta.

Radilo se, inače, o oružju sa regularnim dozvolama na ime Petra Lazovića, u koje je policija imala uvid neposredno nakon njegovog hapšenja.

Nažalost, nepoštovanje presumpcije nevinosti, vezanje osumnjičenih ljudi za metalne bolničke krevete i stolice, nezakoniti i montirani pretresi, te zloupotreba policije i pravosuđa u političko-propagandne svrhe postalo je crnogorska svakodnevica.

Sve navedeno, i još mnogo toga što javnost zna ili ne zna, zorno pokazuje da psihologija kožnih mantila i medijske rulje, a ne zakoni vladaju današnjom dritanizovanom Crnom Gorom.

Ali ničija ne gori do zore.