Pavle i deportacije

Piše: Šeki RADONČIĆ

Nakon što je komesarka Vijeća Evrope, Dunja Mijatović, nedavno pozvala Crnu Goru da bude primjer suočavanja sa prošlošću zemljama u regiji, te da prekine sa nekažnjavanjem ratnih zločina i osudi slučajeve njihovog veličanja, uslijedile su dvije inicijative nevladinog sektora. 

Prva: 23 NVO i građanski aktivista Saša Zeković, uputili su apel „neupućenom“ predsjedniku Demokrata Aleksi Bečiću, da iskoristi svoj autoritet i utiče na odbornike njegove stranke u Skupštini Glavnog grada kako bi povukli prijedlog da se jedna od podgoričkih ulica nazove po nekadašnjem ministru policije Pavlu Bulatoviću. 

Takvo javno odavanje počasti Pavlu Bulatoviću, smatraju podnosioci apela, „značilo bi glorifikaciju ratnog zločina Deportacija, koji je Bulatović naredio“. Što bi, između ostalog, „nanijelo dodatnu patnju porodicama stradalih žrtava tog zločina.“

Druga: premijer Milojko Spajić predložiće na narednoj sjednici Vlade razgovor o inicijativi za podizanje spomenika u Herceg Novom deportovanim bosansko-hercegovačkim izbjeglicama iz Crne Gore. To je premijer, kako su se pohvalili iz Građanske alijanse, obećao na sastanku sa direktorom te NVO Milanom Radovićem i Bojanom Jokić iz LGBT Forum Progressa. 

Dobri čovjek Pavle

Dakle, ako ima Boga i pravde, smatraju podgoričke Demokrate, zaslužni ministar i dobri čovjek Pavle, dobiće svoju ulicu. Vidjećemo hoće li se tome suprotstaviti vođa Demokrata Aleksa Bečić, koji je iznikao iz šinjela Momira i Pavla Bulatovića i njihovog SNP-a. Bez čijeg odobrenja, da se ne zanosimo, ta inicijativa teško da bi bila podnešena.

Riječ je, da se podsjetimo, o ministru crnogorske policije koji je, svojim potpisom i depešom, s proljeća 1992. godine, direktno poslao u smrt najmanje 92-oje bosanskih izbjeglica. A kako je izgledao lov na bosansko-hercegovačke izbjeglice i kroz kakve patnje su prošle i prolaze njihovi najbliži, autor ovih redova je blagovremeno opisao u brojnim tekstovima i  knjizi „Kobna sloboda“. I o tome je snimio  dva dokumentarna filma. „Karneval“ i „Heroj našeg doba“. https://thedokument.me/en/carnival/   Evo djelić atmosfere koja je tih dana vladala u Miloševićevoj Crnoj Gori: 

„Hajka na Bosance po svojoj organizovanosti, selektivnosti i mržnji sličila je nacističkom lovu na Jevreje. Punoljetni muškarci hapšeni su samo zbog svog imena, mjesta rođenja ili mjesta izdavanja lične karte. Lov na izbjeglice trajao je danima i noćima. Racije su sprovođene po ulicama i trgovima, kućama i vikendicama, kafanama i hotelskim sobama…

Bez ikakvog sudskog naloga, usred mrkle noći, ili u cik zore, pred uspaničenim majkama odvođeni su sinovi; djeca su zapomagala za očevima, žene za muževima, sestre za braćom. Arogantni inspektori i policajci, nisu se obazirali na te vapaje, baš kao ni na molbe čestitih domaćina da im iz kuća ne odvode bliske rođake i prijatelje, koji su tu došli na njihovu riječ…“

Ministrov pečat na zločin 

Ministra Pavla Bulatovića je samo smrt spriječila da ne završi iza haških rešetaka. Preciznije, njegova nerazriješena mafijaška likvidacija 7. februara 2000-te u beogradskom restoranu fudbalskog kluba „Rad“.   Samo godinu ranije, u jednoj rožajskoj kafani, ministar Pavle je u trenucima opuštenosti, okružen brojnim tjelohraniteljima, iz sve snage pjevao, „Đe su straže/ đe su straže/ generala Draže“. A nakon predsjedničke pobjede Mila Đukanovića pozvao Crnogorce da ne dozvole „da njima vladaju Turci“.

Haški tužioci su protiv Pavla Bulatovića vodili istragu zbog njegove uloge u ratnom zločinu „Deportacija izbjeglica iz CG“, te njegove komandne odgovornosti, kao ministra odbrane SRJ, u ratnim zločinima na Kosovu.

Da je Pavle Bulatović direktno odgovoran za ratni zločin deportacija bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore s proljeća 1992. godine, i masovno ubistvo tih ljudi, potvrdio je još za njegovog života njegov nasljednik na poziciji ministra crnogorske policije Nikola Pejaković: 

„Devedeset i dvoje izbjeglica je isporučeno policiji Radovana Karadžića. Ni nakon deset godina od tog događaja niko od njih se nije javio kući: svi su pobijeni. Naredbu o hapšenju i deportovanju tih ljudi lično je izdao tadašnji ministar crnogorske policije Pavle Bulatović“, precizirao je ministar Nikola Pejaković u svom odgovoru na poslaničko pitanje SDP-a. Stavljajući tako i državni pečat na broj ubijenih u tom zločinu.

Što je, naravno, najmeritorniji podatak o broju ubijenih bh izbjeglica deportovanih iz Crne Gore. Posebno imajući u vidu činjenicu da su tada crnogorska i policija Radovana Karadžića bile kao nokat i meso. 

Autor ovog teksta je u pomenutoj knjizi „Kobna sloboda/ deportacija bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore“ (Fond za humanitarno pravo, Beograd 2005) https://thedokument.me/kobna-sloboda/  utvrdio je da je na osnovu kobne depeše  Pavla Bulatovića u Crnoj Gori uhapšeno i, protivno svim međunarodnim zakonima i konvencijama, predato policiji Radovana Karadžića 143 građanina ratom zahvaćene BiH (najmanje 105 Bošnjaka, među njima i jedna žena, 33 Srbina i petorica Hrvata). Uz to, na crnogorskoj teritoriji ubijena je i tročlana izbjeglička porodica Klapuh iz Foče.

Nema podataka da su nekog od bosanskih Srba i Hrvata deportovanih iz Crne Gore ubili Karadžićevi egzekutori. 

Čekao ga Hag

U ovom kontekstu važno je istaći da je tokom suđenja upravniku konc-logora u Foči, Miloradu Krnojelcu, osuđenom u Hagu na 15 godina zatvora, u kojem je ubijeno više od 400 civila, među njima i mnogi deportovani iz Crne Gore, Haško tužilaštvo kao dokaz koristilo i tekst iz knjige „Crna kutija“ (Monitor 1996) Šekija Radončića, a Sud prihvatio. Taj tekst dokumentuje zločin deportacija. Čime je u Haškom Tribunalu potvrđena i odgovornost potpisnika „depeše smrti“, Pavla Bulatovića, za ratni zločin deportacija bh. izbjeglica iz Crne Gore. 

I bivši državni tužilac CG Vladimir Šušović je potvrdio da je dobio zahtjev iz Haga, da izvjesti Haški trubunal o tome što je on kao državni tužilac uradio u slučaju tog ratnog zločina, odnosno u procesuiranju ministra Pavla Bulatovića i njemu podređenih. 

Heroj Demokrata, Pavle Bulatović, je u svojstvu ministra odbrane SRJ takođe bio pod istragom Haškog tribunala, zbog komandne odgovornosti u ratnim zločinima koje su počinile  jedinice Vojske Jugoslavije na Kosovu 1998. i 1999. To je agenciji SENSE zvanično potvrdio zamjenik glavnog haškog tužioca Grejem Bluit.

Pejović uhapsio, Jokić pustao

U Crnoj Gori je održano suđenje pomoćnicima Pavla Bulatovića za javnu i državnu bezbjednost Mići Markoviću i Bošku Bojoviću, te policijskim funkcionerima i šefovima CB-a Dušku Bakraču, Radoju Radunoviću, Božidaru Stojoviću, Miloradu Šljivančaninu, Sretenu Glendži i Branku Bujiću.

I to na pritisak Haškog tribunala i Karle Del Ponte, a ne „Šekija Radončića koji je sve to započeo i sa stranim službama organizovao“. Kako su to prilikom hapšenja osumnjičenim govorile njihove kolege. Sa ciljem da od novinara-istraživača naprave metu. 

Svi optuženi su na suđenju negirali svoju krivicu, a pojedini svjedočili da su i oni vidjeli depešu ministra Pavla Bulatovića. 

Tokom tog višemjesečnog suđenja došlo je i do neočekivanog obrta: Ranko Martinović, zamjenik komandanta specijalne jedinice MUP-a u Herceg Novom u vremenu deportacija, posvjedočio je da je opjevani heroj koncerna Vijesti, Slobodan Pejović, bio inspektor za potrage, glavni tragač i hapsitelj nesrećnih ljudi. Koji su u Crnu Goru pobjegli od ratnog vihora računajući na crnogorsko čojstvo i etiku.

U sudnici se pojavio i bivši specijalac iz HN, Ranko Mihailović. Izjavio je da je asistirao Slobodanu Pe­joviću prilikom hapšenja izbjeglica i to na njegov zahtjev „jer je on  rukovodio tom akcijom“. 

„Pejović je bio glavni operativac, tako da je znao gdje su smješteni izbjegli građani iz BiH“, precizirao je Mihailović.  

Svi optuženi su u konačnici oslobođeni, pa je država na kraju njima isplatila obeštećenje. Uz obrazloženje da se nije radilo o ratnom zločinu, jer Crna Gora nije bila u ratu.

U međuvremenu je autor ovih redova, poslije višegodišnje  potrage, uspio pronaći braću Nedžiba i Nermina Sijerčića iz Goražda. Koje je, kako pred kamerama svjedoče, Slobodan Pejović lično uhapsio u noći, 28. maja 1992. godine, u kući Rade Žugić u Meljinama. A dva dana kasnije pustio policajac Milan Jokić. Inače, otac čuvenog crnogorskog vaterpoliste Predraga Jokića.

No, nakon Milanove smrti moralna vertikala Slobodan Pejović je djelo preminulog kolege čojski pripučio sebi na prsi, samoproglašavajući se nacionalnim herojem.

Krucijalna svjedočenja braće Sijerčić, Rade Žugić, te sestre trojice braće Rikalo, Elvire, koja svjedoči kako je njenu braću „baš taj Pejović odveo u smrt“, nakon hapšenja u Baošićima kojem je prisustvovala, i da te „krvave oči nikada neće zaboraviti“, autor ovih redova je predočio u dokumentarnom filmu „Heroj našeg doba“ https://thedokument.me/en/a-hero-for-our-time/ .

Da život piše romane, ali i scenarije za dokumentarne filmove, potvrđuje činjenica da se glavni lovac na Bošnjake Slobodan Pejović javno dičio da je tvrdi Crnogorac, dok je skromni i časni policajac Milan Jokić, važio kao Srbin. Što samo dodatno potvrđuje pravilo da nije bitno ko si, nego kakav si. 

Stoga mi, poštovani čitaoci, nemojte zamjeriti što ću iskoristiti ovu priliku da predložim odbornicima Skupštine HN da jednu ulicu u tom gradu nazovu po Milanu Jokiću, koji je imao hrabrosti da se u paklenim vremenima suprotstavi dirigovanom zlu i mržnji.

Naravno, i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović bi mogao da prihvati inicijativu autora ovog teksta pa da, dobrom čovjeku u vremenu zla, policajcu Milanu Jokiću, posthumno dodijeli „Medalju čovjekoljublja“. Koja se po Zakonu o državnim odlikovanjima i priznanjima CG, član 14. „dodjeljuje za lično djelo pomoći bolesnim, ranjenim ili izbjeglim licima…“ 

Ukoliko se navedene inicijative usvoje, svakako će doprinijeti da Herceg Novi i njegovi građani neće više nositi biljeg ratnog zločina, koji je naredio crnogorski ministar policije Pavle Bulatović, a počinili njegovi policajci. 

Bez katarze nema pomirenja

Kao prvi, uporni i sada već pomalo umorni inicijator da se u Herceg Novom, gdje se nalazio Sabirni centar za uhapšene izbjeglice, mora podići spomen obilježje deportovanim ljudima i uvesti dan sjećanja na taj zločin, siguran sam da navedene inicijative korespondiraju. I trebalo bi da budu sprovedene.

Krajnje je vrijeme. Evo i zašto: prvu incijativu za podizanje tog spomenika predlagao sam u brojnim tekstovima i knjizi „Kobna sloboda“ (april 2005).  Nakon promocije te knjige, održane 30. maja iste godine u „Zelenom salonu“ Hotela Crna Gora, izdavač knjige Fond za humanitarno pravo Beograd, odnosno Nataša Kandić, Grupa za promjene i njen direktor Nebojša Medojević, kao i autor, tu su inicijativu zvanično podnijeli Skupštini CG i njenom predsjedniku Ranku Krivokapiću. 

Vidimo kako je završila. Od tada je prošlo 19. godina. U međuvremenu su, to treba istaći, Akcija za ljudska prava i CGO, odnosno Tea Gorjanc i Daliborka Uljarević, sa građanskim aktivistom Sašom Zekovićem preuzele tu baklju sjećanja kada su tu inicijativu ponovile 2011.godine. I sa još nekoliko manjih NVO nastavile to da čine sve do prošle godine. Sa istim rezultatom. 

Sada su se u tu humanu priču, takoreći niotkud, uključile dvije NVO koje nijesu prepoznate da su se ikada bavile ratnim zločinima. Što je dobro. Svaka ruka za tu baklju sjećanja je dobrodošla.

Ipak, čini se da smo sada najbliži tom cilju. Presudno u čitavoj ovoj priči može biti to što komesarka Vijeća Evrope, Dunja Mijatović, eksplicitno zahtijeva od nove vlasti da Crna Gora napokon krene u suočavanje sa prošlošću, prekine sa nekažnjavanjem ratnih zločina, te osudi slučajeve njihovog veličanja. 

Podizanje spomenika žrtvama deportacija, posthumno dodijeljivanje priznanja huanom policajcu Milanu Jokiću, te odbacivanje inicijative da zloglasni Pavle Bulatović dobije svoju ulicu, pokazalo bi da se Crna Gora počela suočavati s prošlošću i da prolazi katarzu bez koje nema pomirenja. 

Što bi nova vlast predvođena Spajićem, Milatovićem i Bečećem prikazala kao svoj veliki rezultat. 

S punim pravom.