Amfilohije: Karadzic is hiding in my prayer

U svom prvom intervjuu na ,,okupiranom“ Javnom servisu, lider Ure Dritan Abazović zapjenušano je optužio Mila Đukanovića da je „pružao utočište Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću“, ne nazivajući haške osuđenike ratnim zločincima.

Kao dugogodišnji hroničar, istraživač ratnih zločina i lovac na ratne zločince prelistao sam svoje knjige, serijale i arhiv da vidim o čemu je riječ: mojoj zaboravnosti ili možda o podmetanjima proruske i velikosrpske medijske mafije.

Prije nego što citiram djelove iz mog serijala objavljenog u tada nezavisnim a danas režimskim Vijestima, od 26. februara do 11. marta 2004. godine, sa naslovom ,,Lov na najpoznatije haške bjegunce – obruč se steže“ i podnaslovom: „Poznati novinar i publicista poslije višemjesečnog istraživanja otkriva dosad nepoznate detalje o životnom putu i skrivanju dvojice najtraženijih svjetskih bjegunaca“, mislim da je uputno vratiti se na 1993. godinu.

Sukob Momira i Mila
Preciznije: na ozbiljno poremećene odnose u vrhu crnogorske države u tom periodu, kao i na personalne odnose Momira Bulatovića i Mila Đukanovića sa ,,Balkanskim kasapinom“, kako su Slobodana Miloševića zvali zapadni mediji.

„Upućeni znaju: sukob između Momira Bulatovića i Mila Đukanovića se zaoštrava. Nije samo u pitanju sukob u rukavicama oko toga ko će kontrolisati policiju već i različito gledanje na odnos sa ‘drugim okom u glavi’ – Srbijom. Bulatović, koji kaže da ima ‘ime crnogorsko’ a ‘prezime srpsko’, zalaže se za Miloševićevu ‘kiklopsku varijantu’, dok ‘Crnogorac’ Đukanović više nije za dva oka u jednoj glavi, već za dvije glave. I to svakom svoja.

U tu svrhu citiraću sljedeći odlomak iz moje knjige „Iza Maske“ (2003), izdavač Vijesti, str. 56 i 57.

Koncepcijski razlaz najboljih drugova politički analitičari posebno uočavaju u decembru 1993. godine, kada u zvaničnu posjetu Podgorici dolazi prvi tim Republike Srpske – Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević. Domaćinski ih dočekuje Momir Bulatović u društvu predsjednika crnogorskog parlamenta Rista Vukčevića, dok premijer Đukanović odbija da dođe na taj sastanak. Nekoliko dana ranije Đukanović je odbio Bulatovićev predlog da crnogorska Vlada tokom tog susreta raspravlja o srpskoj platformi za pregovore u Ženevi.

Đukanović se nije susreo ni sa patrijarhom carigradskim i vaseljenskim Vartolomejom prilikom njegove posjete Crnoj Gori, dok su mu Bulatović i lideri srpskih stranaka u Crnoj Gori posvetili izuzetnu pažnju. Isto se događa nakon vanrednog sabora Srpske pravoslavne crkve – Bulatović prima patrijarha Pavla i javno mu se izvinjava za događanja na Cetinju, vezano za ustoličenje Antonija Abramovića, dok ateista Đukanović ostaje po strani.

Đukanović bojkotuje i vojne vježbe u okolini Podgorice. Snagu i umijeće pripadnika Druge vojne oblasti VJ prati predsjednik Bulatović i, opet, Đukanovićeva zamjena Zoran Žižić.

Đukanovića nije bilo ni na privatnoj zabavi Momira Bulatovića koju on organizuje u jednom podgoričkom restoranu. Bulatović tom prilikom slavi krštenje svoje već poodrasle djece, ali među tridesetak zvanica nije bilo Mila.

Premijer Đukanović se, takođe, već dvije godine ne susrijeće sa Slobodanom Miloševićem, što mu je ranije bila česta praksa.

Da se vidi ‘ko je ko’ u Crnoj Gori, potrudio se da pokaže i Radovan Karadžić. Na svečanoj sjednici Skupštine Republike Srpske, održanoj 9. januara 1994. godine, Karadžić dijeli zaslužnima za stvaranje te paradržavne tvorevine ordenje. Pored patrijarha Pavla, Slobodana Miloševića i Ratka Mladića ordenje je dodijeljeno još samo Momiru Bulatoviću i Novaku Kilibardi…“

Karadžić u zamci
Vratimo se meritumu: Dritan Abazović, trbuhozborac Miodraga Perovića i Željka Ivanovića, dakle, pečatno tvrdi da je Milo Đukanović pružao utočište Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.

Evo odlomaka iz serijala „Obruč se steže“, od 3. marta 2004. koji mi se čine najprikladnijim da zaključimo kako je tadašnje crnogorsko rukovodstvo na čelu sa Momirom Bulatovićem, kojeg Abazović sada abolira, i Milom Đukanovićem, kojeg Abazović sada optužuje, pružalo utočište Karadžiću:

„Sve je počelo 11. maja 1996. godine kada je SPC organizovala nošenje moštiju Svetog Vasilija Ostroškog po Hercegovini. U noći između 11. i 12. maja cjelonoćnom bdijenju prisustvovao je i Radovan Karadžić. Za njim je već bila raspisana potjernica Haškog tribunala, ali se on nije mnogo na to obazirao. Sa Karadžićem je bio i njegova desna ruka – Momčilo Krajišnik, predsjednik Skupštine RS, koji se tada još nije nalazio na listi traženih ratnih zločinaca.
Poslije noćnog bdijenja, u ranu zoru, policajci RS obavijestili su Karadžića da mu je SFOR postavio zasjedu na Tjentištu, u dolini Sutjeske. Njemci i Amerikanci, Španci i Francuzi čekali su u zasjedi. Prisutne je uhvatila panika. Karadžiću su predlagali da ga ubace u kola Hitne pomoći i tako ga izvuku iz okruženja. On je to odbio. Energično je naredio obezbjeđenju da ga vozi ka crnogorskoj granici.

,,Nijesmo smjeli da rizikujemo, odlučismo da idemo preko Gacka za Crnu Goru. Zatražili smo dozvolu za taj prolaz od tadašnjih najviših šefova Crne Gore u policiji i vlasti i – nisu nam dali. Na svoju ruku smo prešli u Crnu Goru. Pokušali smo da idemo kraćim šumskim putem. Crnogorska policija je krenula na nas helikopterima. Pokrenula se i Specijalna jedinica MUP-a Crne Gore. Počeli su da nas ganjaju po Durmitoru i Žabljaku. Prilikom našeg probijanja do Pljevalja, a mi smo išli samo sa dva džipa, oni su nas presjekli, postavili nam zasjedu na putu, zaustavili nas i držali tu čitav dan! Bila je to jedna mučna situacija. U njegovom zavičaju smo bili. Prošli smo samo desetak kilometara od njegove rodne kuće… Poslije svega su nas pustili, a mi smo okrenuli prema Rudom“, svjedoči tadašnji Karadžićev tjelohranitelj Vlado Ilić.

Puštanje bjegunca
Zašto je crnogorska vlast pustila Radovana Karadžića?
,,Sjećam se toga slučaja prilično dobro. Naši policajci su Karadžića i njegovo obezbjeđenje sabili u mišju rupu. Bila je to jedna pat pozicija. Karadžić je bio u klopci, a naši su se specijalci sa njegovim obezbjeđenjem gledali preko mušica. Onda su nastali dugi i mučni pregovori. Karadžić i Krajišnik su se pozivali na međunarodni imunitet. Političko rukovodstvo Crne Gore je vagalo situaciju i procijenilo da NATO snage guraju vruć krompir u ruke Crnoj Gori, kako bi crnogorski, a ne njihovi momci izginuli hapseći Karadžića. Poslije sagledavanja situacije i svih mogućih bezbjednosnih i političkih posljedica u Crnoj Gori, rukovodstvo je odlučilo da ih pustimo“, prisjeća se tih trenutaka nekadašnji visoki funkcioner MUP-a Crne Gore.

Tadašnji ‘najviši šefovi Crne Gore’ bili su predsjednik Momir Bulatović i premijer Milo Đukanović. Funkciju ministra policije obavljao je Filip Vujanović, a šefa SDB-a Vukašin Maraš.

U nastavku istog serijala, pogledajmo i to kako je Milo Đukanović ,,štitio“ generala Ratka Mladića:

Mladić u Reževićima
„Crnogorsko rukovodstvo imalo je problema i sa drugim haškim optuženikom generalom Ratkom Mladićem. Sredinom juna 1997. godine on je došao na Crnogorsko primorje da malo ‘uhvati boju’. No, generalovu ljetnu idilu pokvarila je podgorička agencija ‘Montena-faks’, objavljujući vijest da se haški optuženik general Ratko Mladić odmara u Rijeci Reževića, okružen sa petnaest tjelohranitelja. Uz to, precizirala je ta agencija, Mladić se smjestio u kući Pavlovića, a njegovi su tjelohranitelji spriječili lokalnog fotoreportera da ovjekovječi generalovu posjetu Crnoj Gori.

Kratka vijest je brzo obišla zemaljsku kuglu. Crnogorski premijer Milo Đukanović dobio je faks od američke administracije da odmah uhapsi generala Mladića. Đukanović je brzo reagovao: uskoro su generalu Mladiću prišli crnogorski policajci. Sa njim je lično razgovarao Goran Žugić, rođen u Tuzli, koji je neku godinu ranije prešao iz bosanske u crnogorsku policiju. Uljudno je zamolio generala, na besprijekornom bosanskom jeziku, da napusti teritoriju Crne Gore. Ali se dokonom generalu bez vojske nije vraćalo nazad. Tu je bio tek osam dana, a planirao je da ostane čitav mjesec.

,,Odavde živ ne idem nikud, jer sam ja aktivni general Vojske Jugoslavije i nalazim se na godišnjem odmoru. Svaki razgovor o mom prinudnom odlasku smatrajte završenim’. Ovim riječima je, kako je zabilježio tadašnji beogradski ‘Dnevni telegraf’, uvrijeđeni general Ratko Mladić odbio zahtjev crnogorske policije da napusti Crnu Goru, prijeteći da ‘iza njega stoji vojska’. Što je bilo tačno. Beogradskom dnevniku promakao je jedan mali detalj: general Mladić je grmio i psovao Žugića optužujući ga da je srpski izdajnik.

Uprkos tome hladnokrvni Žugić je i dalje pritiskao pobješnjelog generala Mladića, a crnogorsko rukovodstvo zvanični Beograd. General Mladić je narednog jutra napustio Crnu Goru. Tek po njegovom odlasku iz Crne Gore ministar policije Filip Vujanović je izjavio da su ‘sve pretrage pokazale’ da se Ratko Mladić ne nalazi na teritoriji Crne Gore…“

Ne bih sada citirao kako se u režiji crnogorskog SDB-a, Radovanov brat Luka Karadžić, 17. januara 2012. godine, sastao u svojoj kući u Nikšiću s Pjerom Rišarom Prosperom, američkim ambasadorom za ratne zločine. Koji mu je, prema Lukinom svjedočenju, doslovce rekao: „Ako se Radovan ne preda – mi ćemo ga ubiti!“

Amfilohijeva uloga
U nastavku citiranog serijala lider Ure Dritan Abazović može vidjeti ko je stvarno pružao utočište ratnim zločincima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću u Crnoj Gori i šire:

„Haška tužiteljica Karla del Ponte otvoreno optužuje Srpsku pravoslavnu crkvu da u svojim manastirima, posebno u Crnoj Gori, krije haškog optuženika Radovana Karadžića. Tim povodom novinari Vijesti su pitali Amfilohija da li zna gdje se skriva ratni zločinac Radovan Karadžić.

,,Karadžić se skriva u mojoj molitvi“, bogobojažljivo je odgovorio Amfilohije.

(…) Nakon što su srpske trupe ušle u Srebrenicu, u trenucima dok je trajala brutalna likvidacija više do osam hiljada bošnjačkih dječaka i muškaraca, svečano je obilježena petogodišnjica osnivanja SDS-a. Proslavljajući ,,oslobođenje Srebrenice“ i prisjećajući se početka rada svoje stranke, njen predsjednik Radovan Karadžić, dižući zdravicu, kaza:

,,Tada je malo bilo onih koji su se drznuli da razmišljaju o pravljenju srpske države zapadno od Drine, koja bi se prostirala dokle ima srpskog naroda i srpskih država“. Nazdravljajući mitropolitu dabrobosanskom Nikolaju, Karadžić posebno ističe: ,,Ništa ne bismo mogli učiniti bez Srpske pravoslavne crkve“.

Pobožni mitropolit Nikolaj, uzvraćajući na zdravicu, reče:

,,Želim da SDS uvijek bude na putu svog programa, jer je to zlato koje ova stranka nosi kroz narod. SDS za pet godina svog postojanja ima najveću ocjenu za sve ono što je uradila. Zdravicu dižem u čast i slavu srpske pobjede i oružja.“

Prema pisanju beogradskih medija ,,Radovan Karadžić i general Ratko Mladić proslavili su Božić u Manastiru Ostrog, u društvu šefa radikala Tome Nikolića i mitropolita Amfilohija Radovića“. Prenešena je i izjava anonimnog ostroškog monaha:
,,Ovaj manastir je posvećen velikom čudotvorcu, Svetom Vasiliju Ostroškom, tako da se u njemu oduvijek čuda dešavaju, a veliko je čudo što su naši sinovi Radovan i Ratko boravili ovdje i što je Bog omogućio da u ovom manastiru, na ovom svetom mjestu, najveći srpski junaci provedu mirno i kako doliči Badnje veče i Božić, dan Hristovog rođenja.“

Ovo su segmenti jedne velike priče o zločincima i njihovom kažnjavanju koju sam, svojevremeno, objavio u tadašnjim Vijestima.

No, vremena i ljudi su se promijenili. I njihove pozicije. Željko Ivanović će kasnije poći u Manastir Ostrog gdje će ga krstiti radikalni Amfilohijev sveštenik protojerej Radomir Nikčević. Koju godinu kasnije, novembra 2018, Miško Perović će natociljati rođenog brata, Mila Perovića, da u Delta centru u Podgorici, na autora ovih redova fizički nasrne, prijeti mu smrću i iz sveg glasa ćera iz Crne Gore. Govoreći mu: „Turčine, što ćeš ti u Crnu Goru, idi za Tursku i Bosnu“. Najavljujući tako dugu i mračnu velikosrpsku jesen u Crnoj Gori. Posebno na sjeveru i u Pljevljima. Zbog koje su mnogi već sada potražili utočište van Crne Gore.

Zato bi lider Ure, prije nego nekoga optužuje bez dokaza, mogao malo da zaviri u prošlost, da ne bi u budućnosti pravio kardinalne greške i najavljivao goru budućnost Crne Gore.