Radončić: The Moscow-Belgrade axis strikes BiH and Montenegro

Govoriti istinu po svaku cijenu životni je i profesionalni moto Šekija Radončića, crnogorskog novinara, koji je u bogatoj karijeri pisao o najvažnijim pričama jugoslavenskih ratova.

Kada su drugi šutjeli ili se nisu usuđivali govoriti ono čemu su svjedočili, Radončić je dizao glas i zbog te “neugodne” osobine nerijetko je bio meta proganjanja, koja se nisu ograničavala na profesionalni progon, a zbog svojih istraživačkih tekstova, u kojima je nastojao razotkriti počinjene ratne zločine, bio je “na nišanu” ljudima kojima cilj djelovanja nije bilo puko zastrašivanje.

Jedan je od rijetkih novinara s područja bivše Jugoslavije koji je ustrajno pisao i javno govorio o zločinu na željezničkoj stanici u Štrpcima, raskrinkavajući vezu između vojno-policijskih organa Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije.

Spreman uvijek govoriti sa stavom i iznijeti mišljenje “po svaku cijenu”, Radončić je osoba koja stvari uvijek naziva pravim imenom. Takav je bio i u razgovoru za Al Jazeeru, ne krijući simpatije prema crnogorskom predsjedniku Milu Đukanoviću i njegovom nastojanju da “odbrani Crnu Goru od napada Amfilohija Radovića”.

Da su zbivanja u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini koordinirana, kaže, “nema nikakve sumnje”, a kao centre iz kojih se “vuku svi konci” bez imalo ustručavanja navodi Beograd i Moskvu.

Višemjesečne dobro organizirane šetnje ulicama Crne Gore vrh su ledenog brijega, ispod kojeg se nazire, kako kažu politički analitičari, svojevrstan plan. U najnovijoj tezi, osim toga što je cilj rušenje predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, ispotiha se počinje govoriti i o “čišćenju sjeverne Crne Gore od Bošnjaka”. Koliko je ta teza osnovana?

Na udaru su i sredine sa drugim manjinskim narodima širom crnogorske države, dakle, Albancima i Hrvatima, koji su svojom tradicionalnom podrškom građanskoj i multietničkoj politici Mila Đukanovića i vladajućeg DPS-a sa koalicionim partnerima ustvari garant i svoje i crnogorske opstojnosti.

Imate li dokaza za takve konstatacije?

Izvinite, ako na Sjeveru Crne Gore, posebno u Beranama i Pljevljima, gdje ima dosta Bošnjaka, dva puta sedmično marširaju litijaši, čak i po okolnim selima, ako se ispred kuća muslimana na uličnim stubovima, strujomjerima i sličnim “štafelajima” crtaju krstovi i četiri ocila, a džambo zastave Srbije se farbaju đe god se stigne, ako se, uz to, Amfilohijev svještenik iz Rožaja, koji službuje u crkvi koju su finansirali isključivo muslimani, slika pored skulpture Draže Mihailovića, a dekan njegove bogoslovije ispod Čiča Dražinog portreta…

Sve to je već viđeno i duboko urezano u pamćenje Bošnjaka, Hrvata i Albanaca, tokom slične bogobojažljive misije svještenika SPC-a, devedesetih, odnosno njihove zloupotrebe svetaca, vjere i vjernika u predvečerje Vukovara, Višegrada, Sarajave, Srebrenice…

Da preciziram: ako bi se ostvario takav plan tihog etničkog čišćenja u Crnoj Gori, ona bi se u skorijoj budućnosti svela na slobodarsko Cetinje ili čisti geografski pojam, poput Šumadije, što je devedesetih bio i otvoreni naum Amfilohija Radovića.

Crnogorski predsjednik Milo Đukanović rekao je da bi ustupak SPC-u značio povratak Crne Gore u srednjovjekovno stanje. Ima li SPC u Crnoj Gori moć da diktira političke i društvene procese?

Predsjednik Đukanović tom konstatacijom laserskom preciznošću dijagnisticira što bi se dogodilo. Nažalost, iako vođe SPC-a u Crnoj Gori tokom ovih litija pokušavaju da se predstavljaju kao mirotvorci i gandijevci, ipak ne mogu sakriti političke ambicije, koje su u ekstremnoj suprotnosti sa svakom građanskom državom: žele da smjenjuju predsjednika države, Vladu, ministre, da bez dozvala grade motele, hotele, crkve gdje god im na um padne, poput one na vrhu planine Rumije, obilježavajući tako, da ne upotrijebim grublju riječ, “pravoslavne teritorije”, koje tu nikada ranije nisu bile.

Dakle, sve što se do sada dogodilo, računajući i ovoliko prisustvo ljudi na litijama, zorno govori da SPC nema moć u Crnoj Gori da diktira političke i društvene prilike, ali ima moć da mrzi građansku i suverenu Crnu Goru i da sanja san o “Velikoj Srbiji”. I, što je još gore, da takve morbidne ideje prenosi na djecu i mlade ljude koje vode u šetnju, što rezultira spaljivanjem zastave svoje domovine, što je do sada neviđeno.

Da Amfilohije ima stvarnu političku moć u Crnoj Gori, danas na svojim mjestima ne bi sjedili ni Milo Đukanović ni Duško Marković nego bi Crnu Goru Goru vodili četnički vojvoda Andrija Mandić i njegova desna ruka Milan Knežević.

Mala digresija: Đukanović nije Vučić, pa i u ovakvoj borbi, gdje od Irineja i Amfilohija prima najprizemnije udarce, ne koristi taktiku kojom se Vučić odbranio kada su se na njega obrušili crkveni velikodostojnici zbog “izdaje Kosova”. Tada je Vučić otvorio aferu sa pedofilijom i orgijanjima na visokom nivou u SPC-u – sjećamo se Kačavende i inih – i ekspresno ih natjerao da mu poljube ruku.

Mnoge koji sa strane posmatraju događaje u Crnoj Gori zanima ima li SPC u svojim zahtjevima podršku drugih pravoslavnih crkava? Konkretno mislim na Rusku pravoslavnu crkvu.

Naravno, Amfilohije ima apsolutnu podršku ruske crkve, koja je već u samom startu podržala “svetu borbu” koju SPC vodi u Crnoj Gori. Uz to, možemo govoriti o moćnoj podršci osovine Moskva – Beograd – Banja Luka, koja je udarila na Crnu Goru. Tobože zbog ugroženog srpstva, ustvari zbog svojih nerealizovanih velikodržavnih projekata.

Nije malo glasova koji mitropolita Amfilohija Radovića smatraju možda i najmoćnijom političkom figurom u Crnoj Gori. Danas kada se protesti SPC-a protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti smatraju borbom za autonomiju Crkve u odnosu na državu zaboravlja se da je Radović čovjek koji je blagosiljao Radovana Karadžića i Željka Ražnatovića Arkana i, osim toga, kontinuirano negirao postojanje crnogorske nacije i države. Najjednostavnije formulirano, moram Vas pitati ko je Amfilohije Radović.

Mislim da su litije jedna vrsta popisa na koje isključivo izlaze crnogorski Srbi. Njihova brojnost nije mala i poklapa se sa brojem ekstremnijeg srpskog biračkog tijela u Crnoj Gori, koje glasa za opoziciju, liše SDP-a. Ipak, najjača politička figura i igrač u Crnoj Gori je Milo Đukanović. Bez konkurencije. Njegovo ogromno političko iskustvo, dobijene političke utakmice u mnogo složenijim i opasnijim situacijama nego što su litije, istorijske odluke koje je donio, strateški put kojim vodi Crnu Goru, njegovi međunarodni politički saveznici, NATO – sve to govori da je Amfilohije za Đukanovića, u političkoj ravni, običan amater. Koji ne shvata da je ovo 21. vijek.

Na drugi dio Vašeg pitanja odgovoriću iz ugla dugogodišnjeg istražitelja ratnih zločina. Amfilohije ne da je samo blagosiljao Arkana i svetom vodicom prskao tenkove i zločince koji su išli da masakriraju bosansku djecu, žene i civile nego ga je lično zakitio Ordenom svetog Petra Cetinjskog, a zloglasnog popa Macu, koji je gvozdenim maljem ubijao muslimane, proglasio svecem i tako “njegovu macu pozlatio”, kako napisa sjajni Marko Vešović.

Amfilohije, koji je sada mantiju prekrio jagnjećom kožom, blagosiljao je i osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Zbog ratnih zasluga Karadžić je odlikovao Amfilohija Ordenom Njegoša prvog reda, baš kao i Irineja Bulovića, a današnjeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika još sjajnijom medaljom, Ordenom Nemanjića, i to na svečanoj sjednici Republike Srpske održanoj 9. januara 1994.

Da je Haški tribunal radio svoj posao, kao, recimo, Međunarodni sud pravde u Ruandi, koji je osudio na 20 godina robije jednog svještenika zbog ratnog huškanja, pitanje je da li bi pojedini visoki svještenici SPC-a sada predvodili litije ili bi se ispovijedali u ćelijama 3 × 3, a ne u velelepnim hramovima i hotelima.

Dobro je da Amfilohije tokom ovih litija izigrava Mahatmu Gandija. No, da bi dokazao da je Amfilohije Mirotočivi napravio otklon od Rista Sotone, morao bi, poput mitropolita CPC-a Mihaila, da ode u Srebrenicu i pokloni se sjenana 8.372 strijeljana bošnjačka dječaka i muškarca tokom tamošnjeg genocida i tamo zatraži oprost. Za sebe i svoje saborce.

Osim religijskog i vjerskog segmenta, protesti SPC-a protiv Zakona imaju i političku dimenziju, posebno kada se uzme u obzir kolizija u djelovanju između SPC-a i Demokratskog fronta. I dok većina poznavalaca stanja tvrdi da se neki ozbiljniji sukob ne može dogoditi, mnogi se pitaju kakve posljedice organiziranje litija može ostaviti na ekonomiju i unutrašnju stabilnost Crne Gore. Konkretno pitanje jest: šta ako SPC nastavi protestirati i u mjesecima ljetne turističke sezone, blokirajući puteve i granične prijelaze, dakle, kakve posljedice to može imati na ekonomiju Crne Gore?

Ništa od toga neće biti. Jednostavno, popovi nemaju nikakve šanse protiv države. I zbog toga su odustali od balvan-revolucije i blokada puteva, kojima su, podsjetimo se, započeli svoje mirne litije. Ako protesti SPC-a u Crnoj Gori ne završe zbog korona virusa, kao oni u Hong Kongu, dogorjeće, kao svijeće, sami od sebe.

Uz to, litije će se vratiti organizatorima, sa svih strana i meridijana, kao bumerang. Litije će na sljedećim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori neviđeno ojačati Mila Đukanovića, njegov DPS i vladajuću građansku i multietničku koaliciju toliko da će, usuđujem se mirne duše prognozirati, Đukanovićeva koalicija ostvariti najubjedljiviju pobjedu do sada. Ne zato što će im vjerovatno prići do sada “neutralni” SDP nego zbog toga što dvije doze liturgija sedmično, uz paljenja crnogorskih zastava, obilježavanje velikosrpskih teritorija, nošenje “zolje” na litijama, klicanje izgubljenom Kosovu toliko podsjećaju Crnogorce i manjinske narode na sve strahote, zločine, urbicide i genocide, uz duhovno liderstvo SPC-a, da neminovno dovode do uvećanja i homogenizacije biračkog tijela koje iz ubjeđenja i sopstvene sigurnosti želi građansku i multietničku Crnu Goru na čelu sa provjerenim liderom koji donosi stabilnost – Milom Đukanovićem.

Do nas u Bosni i Hercegovini nisu došle vijesti i informacije da se nacionalne manjine u Crnoj Gori javno izjašnjavaju o problemu. Kakav stav prema Zakonu o slobodi vjeroispovijesti i protestima SPC-a imaju bošnjačka i albanska zajednica – podržavaju li “borbu” Crkve ili se protive takvom ponašanju, ali se nemaju smjelosti javno očitovati?

Islamska zajednica u Crnoj Gori, Katolička crkva u Crnoj Gori i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva prihvatile su i potpisale Zakon o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori, baš kao i poslanici albanskih stranaka u crnogorskom parlamentu, Bošnjačke stranke i Hrvatske građanske inicijative. Dakle, pripadnici manjinskih naroda i vjerskih zajednica vrlo su se transparentno očitovali i pored užasnih pritisaka koje su imali i u parlamentu i van njega.

Stječe se dojam, isto tako, da su “procrnogorske snage” jedva vidljive, konfuzne i pomalo zatečene situacijom. Osim predsjednika zemlje Mile Đukanovića, koji se medijski aktivirao, doima se kao da svi ostali akteri crnogorske društvene scene šute. Akadamija se nije oglasila, najvažniji intelektualci šute, političari su pomalo “samozatajni”. Znači li to da je ostalo veoma malo onih koji vjeruju da Crna Gora može “opstati kao država” u srazu sa SPC-om?

Saglasan sam sa Vašom ocjenom i konstatacijom. Strah je ljudska slabost i to razumijem, ali ne razumijem da ti ljudi svoj intelektualni kukavičluk i kalkulantstvo prodaju kao veliku mudrost, a one koji imaju intelektualne kuraži da govore i stvari nazovu pravim imenima nazovu radikalima. Kao, primjera radi, uglednog crnogorskog književnika Milorada Popovića.

Međutim, ipak ne mislim da je riječ o tome da ti ljudi koji se nisu oglasili, a morali su, makar zbog funkcija koje obavljaju, vjeruju da Crna Gora ne može opstati kao država. Mislim da to oni čine iz straha da ne budu javno žigosani i ispljuvani u beogradskim medijima i tzv. nezavisnim, a proruskim medijima u Crnoj Gori, poznatim po medijskim sačekušama, kao i onim medijima koji se, što je u redu, deklarišu kao srpski ili velikosrpski.

Summa summarum: ćutanje je, kada je riječ o opstanku države i nacije, jedna vrsta izdajstva. Izvinjavam se ako sam nekoga povrijedio.

Indikativno je da je u jeku “crnogorske krize” srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u Beogradu organizirao sastanak “svih srpskih lidera regije”, na kojem su učestvovali Milorad Dodik i Andrija Mandić. Mnogima se taj potez učinio kao “raskrinkavajući”, podsjećajući ih na devedesete godine prošlog stoljeća, kada je slične sastanke organizirao Slobodan Milošević. Ima li Vučić možda neki konkretan plan za destabilizaciju Crne Gore i eventualno dokidanje njene nezavisnosti, koji krije od javnosti?

Doista ne želim da povrijedim bilo čija nacionalna osjećanja, ali moram istaći da srpski ekstremisti nikada neće oprostiti Milu Đukanoviću suverenu Crnu Goru, kojom je zabio glogov kolac u srce povampirene “Velike Srbije”, računajući i one u mantijama, šinjelima ili akademskim frakovima ili one na predsjedničkom tronu. Vučić je, ipak, političko čedo osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. A vučići, baš kao i vukovi, dlaku mijenjaju, ali ćud nikako.

“Zbogom, Kosovo, dobar dan, nova kolijevko srpstva, Crna Goro” – to je plan kojeg se sada, kao davljenik za slamku, drži Vučić uoči presudnih parlamentarnih izbora u Srbiji. I tu je, što se tiče konačnog ishoda, kraj. Crna Gora ostaje nezavisna država, ravnopravna članica NATO-a i buduća članica EU-a.

Ovo ne govorim kao pisac kome je Srbija, još u maju prošle godine, zabranila ulazak na njenu teritoriju, iz meni nepoznatih razloga, nego samo kao analitičar koji jako dugo i pažljivo prati političku scenu.

Zanimljivo je da je gotovo sinhronizirano s događanjima u Crnoj Gori izbila i kriza u Bosni i Hercegovini, a glavni je akter Milorad Dodik, koji iznova prijeti otcjepljenjem entiteta Republika Srpska. Jesu li, po Vašem mišljenju, ta zbivanja isplanirana i koordinirana?

Apsolutno su kordinirana, i to iz Beograda i Moskve, kao i ova u Crnoj Gori. Dodik nije samostalan igrač niti može biti. Ideološki i interesno je vezan pupčanom vrpcom za Srbiju. Dodik je do juče slijepo podržavao fašistu u fraku Borisa Tadića, koji ga je i preusmjerio sa socijaldemokratije u ekstremnog srpskog nacionalistu i natociljao protiv cjelovite Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Danas istim intenzitetom podržava Vučića, sjutra će nekoga trećeg, ako uopšte politički opstane u RS-u. Uz to, ne zaboravimo, Dodik se otvoreno zalaže i za formiranje trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini, odnosno za njeno rasparčavanje.

Nakon svog pomalo rabijatnog ponašanja Dodik je dobio nekoliko veoma nedvosmislenih upozorenja, a najoštriji je bio Matthew Palmer, koji je poručio da je takvo ponašanje nedopustivo. Vjerujete li da je Dodik prešao “crvenu liniju strpljenja” međunarodne zajednice i da bi SAD mogao provesti neke konkretnije, vidljivije i efektivnije sankcije protiv člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine?

Odavno je Dodik prešao tu crvenu liniju. I uvijek bi se izvukao prije nego što bi dobio po prstima, prije svega zahvaljujući podršci Srbije i Rusije. Ovog puta mislim da je otišao najdalje preko te linije. Amerikanci su mu već udarili rampu i najavili sankcije, a američki ambasador u Sarajevu mu je neki dan dobro natrljao uši u razgovoru dužem od jednog sata. Sve to govori da će morati povući ručnu kočnicu ili će ga đavo odnijeti u politički ambis.

Na kraju još i ovo: kada sagledavate situaciju, a uzimajući u obzir Vaše bogato novinarsko, publicističko i analitičko iskustvo, postoji li mogućnost da se trenutna regionalna politička situacija razriješi tako da Crna Gora izgubi nezavisnost, Republika Srpska odvoji se od Bosne i Hercegovine, Srbija prizna Kosovo uz razmjenu teritorija i onda da bude formirana neka nova “Velika Srbija”?

Naravno da postoji. I nikako ne treba isključiti tu mogućnost. I to je vrlo realna mogućnost, ali samo u glavama srpskih ekstremnih nacionalista, pravoslavnih talibana i njihovih duhovnih gurua iz Srpske pravoslavne crkve. Realno, to su davno odsanjani snovi i prijeko je potrebno da u Srbiju dođe državnik, a ne uplašeni političar, koji će lupiti o sto i reći: “Izgubili smo pet ratova, držimo se, ljudi, svoga plota. I kod komšija nije ništa bolje nego kod nas. Jeste da imaju more, jeste da imaju Trepču, jeste da imaju naše hramove i crkve, ali i mi imamo dosta. Što smo sve činili, Bog nam je i previše dao.”