Orgijanje

Izbori u Mojkovcu, Petnjici i na Cetinju pokazali su još jednom brutalnost lidera vladajućih stranaka, režimskih medija i novinara ne samo u preziranju činjenica i proizvodnji laži, već i u potcjenjivanju zdravog razuma građana Crne Gore.

Prizor viđen na Cetinju i u Mojkovcu nije viđen ni u Felinijevim filmovima: lideri aktuelne vlasti slave grandioznu pobjedu nakon što su meč izgubili 2:1. (Izgubili na Cetinju i Petnjici, dobili u Mojkovcu).

I to sve uz pomoć režimskih medija i medijske posluge, te tzv. nezavisnih analitičara u studiju oslobođenog Javnog servisa, koji izgiboše ubjeđujući gledaoce da ne vjeruju svojim očima, već njihovim interpretacijama. 

To je, izvinite na iskrenosti, izgledalo jednako šizofreno kao kada bi treneri i igrači jednog fudbalskog tima, uz podršku TV komentatora, frenetično proslavljali pobjedu, grleći se, ljubeći i valjajući po blatu, iako su poraženi sa 2:1.

No, držeći se zloglasne formule manipulativnog novinarstva „naše interpretacije su nove činjenice“, (geslo vlasnika i urednika Vijesti i  Monitora), njihov politički proizvod  Dritan A je na Cetinju proglasio istorijsku pobjedu nad okupatorskim DPS-om. I konačnu slobodu za potlačene građane. Čekanu 30. godina.

A za dlaku je falilo da oslobodilac Dritan dođe na bijelom konju, sa oklopom i mačem u ruci, u tek oslobođenu, kako reče, varoš Cetinje. Baš kao nekada podgorički oriđinal Boro Miranović, koji je bio umislio da je kralj Crne Gore. 

Držeći se nogavica svojih gazda i monstruozne novinarske formule, po kojoj, da ponovim, činjenice treba prezirati, Dritan Mali je, kao drogiran, orgijao pred kamerama na Cetinju, iako je URA do nogu poražena od DPS-a i njegovih koalicionih partnera u Prijestonici.

Nadrealnih scena nije falilo ni u Mojkovcu. Samo što je tamo glavnu ulogu imao vojvoda od Mojkovca – Andrija Mandić. No, principijelni Vojvoda se nije držao formule vlasnika Vijesti i njihovih nogavica. Vjerovatno zbog toga što su Miško €  i Žekson $, po ko zna koji put mijenjajući korito, uskratili medijsku podršku proruskom DF-u. Dobro naplaćenu tokom 2016. godine, te za vrijeme događanja litija. Kako meritorno svjedoči Milan Knežević.

Andrija Mandić, koga su vlasnici Vijesti ugrizli za ruku, ipak se držao formule i gesla uglednog prof. dr. Zdravka Krivokapića: „da vjera pomjera planine“ i da se „to stvarno desilo“. Vojvoda od Mojkovca je, vidjeli smo, napravio pravi performans o velikoj pobjedi DF-a, iako je značajan broj njegovih glasača odletio u tuđa gnijezda – kod Bečića, Zdravka i Lekića.

I o teškom porazu DPS-a koji je i pored strahovlade koju nova vlast više od godinu sprovodi nad njegovim članstvom i dalje ostao ubjedljivo najjača stranka u tom gradu.

Iz čega slijedi razuman zaključak: većina iz nove vlasti pljunuti su Zdravko Boca. Preziru činjenice i vjerom pomjeraju brda i planine. Što i nije tako loše. Kada malo više popiju, možda će snagom uma i vjere u roku 24. sata završiti preostali dio autoputa od Mateševa do Boljara. Na dobrobit svih građana.

Pad DF-a na mojkovačkim izborima mora zabrinuti njegove lidere i ne može se sakriti proslavom poraza. Uz to, DF sa parolom „Ratko Mladić – naš heroj“ i ruskim tegom oko nogu, sve brže tone u živi pijesak u koji su ga uvukli stratezi formiranja tzv. vlade eksperata: Amfilohije, Beograd i Moskva. I još po neki.

Dakle, ako se nastave ovakve grandiozne pobjede DF-a, kao ova „pobjeda u Mojkovcu“, ubrzo će taj prosrspki i proruski savez pasti na grane Marka Milačića.

Ovom svojevrsnom orgijanju poseban i nemjerljiv doprinos dao je servis svih građana Crne Gore, RTCG. Tokom te izborne noći Javni servis je dotakao profesionalno dno, koje se može porediti samo sa vremenom gazdovanja tom televizijom ratnog huškača Emila Labudovića. Kojem je u huškačkom i manipulativnom novinarstvu samo nebo bilo granica.

Vlasnici TV Vijesti su nedavno prodali tu svoju medijsku palicu, ali su svog štićenika Borisa Raonića instalirali za direktora Javnog servisa.  I otrovnu uređivačku politiku čiju srž čini geslo „naše interpretacije (odnosno laži p.a.) postaju nove činjenice“  koja kao karcinom razjeda Javni servis.

Što ne čudi. Hajkač Miška €  i Žeksona $, Boris Raonić, ušao je u literaturu opjevan u knjizi „Miško Kesedžija i njegove bize/esej o montenegrinjskom zlu“, kao i u „Anatomiji jedne hajke“, koje će kako izjavi Milka Tadić na sudu „čitati naši unuci i praunuci“, kada je po narudžbi Eura & Dolara udario na Andreja Nikolaidisa. Oštro mu za­mjerajući  da „toliko godina nakon Srebrenice i završetka rata u Bosni, i dalje piše“ o tom genocidu. Dok je Marka Vešovića optužio da „govori jezikom mržnje“.

Zbog čega je dobio po nosu od Nikolaidisa i Vešovića, ali to nije tema ovog teksta.

No, u svakom zlu ima i pomalo dobra: orkestrirana haranga Vojvode Mandića i podvojvode Dritana Malog, Javnog servisa i profesionalne reinkarnacije Emila Labudovića, te naručenog analitičara Bešića i sličnih koji su, koristeći se trikovima ulice, prvi udarili šakom u glavu DPS, dok su mu ruke bile spuštene, naslikala je sjajan autoportret nove vlasti i njene medijske posluge.

I pokazala nešto što se ne može sakriti: DPS još nije naučio da djeluje iz opozicije te da se i dalje na salonski način nosi sa ovakvim protivnicima.